Uključi se
Volunteer in the kitchen
Postala sam volonterka u Kući utočišta kada sam u jednom trenutku osjetila da imam par sati koje bih htjela negdje i na neki način korisno upotrijebiti. Otišla sam u mirovinu i shvatila da me više ne može ispuniti pročitana knjiga ili šetnja uz more. Htjela sam dati nešto od svoje duše drugima. To je po svoj prilici Božja providnost. Naša Kuća utočišta, dnevni centar, je kuća jedne obitelji u kojoj se ljudi lijepo osjećaju u međusobnom druženju. Svi mi koji tamo volontiramo dolazimo u tu zajednicu pružiti ljudima sebe, kroz lijepu riječ ili tanjur juhe. Ja ne znam koliko ja našim korisnicima značim, ali što god da se ondje događa, koliko god radimo, ja izlazim ispunjena.
Volunteer bench
Naši potrebiti ponekad su skriveni među prolaznicima na gradskim ulicama, a ponekad su osamljeni negdje u prikrajku. Mi ih prepoznajemo, tražimo, a oni nas čekaju. Znamo da je za njihov životni iskorak potrebno da mi koračamo prema/s njima. Zato to zahvalna srca činimo svakog utorka navečer.
Studentica sam završne godine socijalne pedagogije i volonterka u Depaul Hrvatskoj. Kuća utočišta za beskućnike postala je i moja Kuća. I kako to s kućama biva, u njima je život vrlo zanimljiv. Nakon nekog vremena točno se zna tko više voli kavu, a tko čaj, tko voli razmišljati u tišini, a tko ima puno toga za ispričati, tko žuri dalje i tko će malo zadrijemati poslije ručka. I kada me dulje vrijeme nema u Rijeci, ja ipak znam da ponovno mogu doći i posjetiti našu Kuću. Znam da će me dočekati i reći: „Eto nam te! Kada nam opet dolaziš?“ Pa tko se ne bi želio vratiti? S vremenom, čovjek zaboravi da je „volonter“ li netko s ikakvom titulom. Volonter jednostavno – postaje prijatelj.
Zovem se Nikola Kurti, profesionalni sam fotograf. U sebi osjećam veliku sućut prema osobama koje pate. Osjetljiv sam na ljudsku nevolju. I zato pomažem na mnoge načine. Kad god me netko pita pokušam pomoći. Mogu reći da i volontiram preko svoga posla: odlazim onima koji trebaju moju struku, a znam da ne mogu platiti. Osobno odlazim k njima jer im želim im time reći da ih poštujem. Kroz svoj fotografski rad susrećem i mnoge beskućnike. U svemu tome – u doniranju materijalnih sredstava i volontiranju – mogu posvjedočiti da se čovjeku dobro uvijek vraća dobrim.
Zovem se Katarina Radić Grbac, djelatnica sam u Depaul Hrvatskoj. Iskustvo rada u Depaul Hrvatskoj iskustvo je rada s ljudima koje je u jednakoj mjeri izazov, ali i motivacija. Iako je cilj rada posvećenje drugome, onom potrebitom bližnjemu, nemoguće je iz toga i sam izaći neizmijenjen; čini mi se da u mnogome čovjek time postaje svjesniji vlastitih ograničenja, ali i možebitnih potencijala, postajući time zasigurno boljom, kvalitetnijom verzijom sebe. Individualan rast pojedinca je i odraz stanja samog kolektiva; mnogostruke su veze koje među sobom uspostavljamo rastući time jedni kroz druge. Moj posao je moje vlastito zadovoljstvo, a sve u nadi koristi i smisla uz želju pružanja najboljeg što od sebe mogu dati ondje gdje dati je – potrebno.