Moje ime je Dora i studentica sam završne godine socijalne pedagogije i volonterka u Depaul Hrvatskoj. Moj hod sa svetim Vinkom Paulskim i prvi susreti s Kućom utočišta započeli su prije devet godina u jednoj maloj dvorani ispod kapelice svetog Josipa, u Samostanu Majke Dobroga Savjeta u Rijeci (Frana Kresnika 15). Ondje su se svakoga petka okupljali mladi – Marijanska-vinkovska mladež, koji su životom htjeli nasljedovati Marijin „da“ i vinkovski način pomaganja siromasima – prepoznavanja Gospodina u svakome čovjeku. Svaki tjedan smo se međusobno izgrađivali na kreativnim radionicama i susretima, a sve što smo izradili i prodali bilo je namijenjeno našim prijateljima, siromasima iz Kuće utočišta. S vremenom, mladi koji su se okupljali u toj dvoranici odrasli su, pronašli svoj životni put, ali i promijenili lokaciju djelovanja i susretanja i to nekih samo 200 m zapadnije – u Kući utočišta, Depaul Hrvatskoj, konkretnije nastavivši svoj rad pomažući izravno siromasima. I ja sam to učinila putem volontarijata.
Ponekad me, dok prolazim riječkim Korzom prijatelji pitaju kako to da stalno nekoga pozdravljam. Na njihovo čuđenje odgovaram svjedočanstvom o Kući utočišta, Depaulu i osobama, siromasima koje ondje susrećem – mojim prijateljima. Oni to i jesu – prijatelji – iako mislimo kako na prvi pogled postoji velika razlika između nas. Što ih više susrećem, više spoznajem da razlike i nema, ali postoji potreba za prihvaćanjem, osmijehom, pruženom rukom ili tanjurom tople juhe. Paradoksalno, kolikogod ja davala od sebe, oni meni daju barem dvostruko više. Njihova Kuća utočišta postala je i moja Kuća. I kako to s kućama biva, u njima je život vrlo zanimljiv. Nakon nekog vremena točno se zna tko više voli kavu, a tko čaj, tko voli razmišljati u tišini, a tko ima puno toga za ispričati, tko žuri dalje i tko će malo zadrijemati poslije ručka. I kada me dulje vrijeme nema u Rijeci, ja ipak znam da ponovno mogu doći i posjetiti našu Kuću. Znam da će me dočekati i reći: „Eto nam te! Kada nam opet dolaziš?“ Pa tko se ne bi želio vratiti? S vremenom, čovjek zaboravi da je „volonter“ ili netko s ikakvom titulom. Volonter jednostavno – postaje prijatelj.
