Ivan je jedan sasvim običan mladić kojeg možemo sresti u prolazu; voli glazbu, ima lijepu djevojku, prati sport i omiljen je u društvu. Njegovi zlatnožuti čuperci nestašno proviruju ispod šilterice. Poderane traperice i zaigrano, ali nehajno držanje, nagovješćuju njegovu dob: Ivanu je tek 21 godina. To su one najvedrije godine, zar ne? Međutim, tek pokojem prolazniku zapadne za oko zabrinutost njegovog gotovo dječjeg lica, tužan pogled bistrih plavih očiju koje su nažalost u toj kratkoj dobi vidjele i previše negativnog. Spletom nesretnih životnih okolnosti – zbog u potpunosti narušenih obiteljskih odnosa – Ivan je postao beskućnik, skitnica i nema stručno zvanje. Nikad nije završio srednju školu, odustao je prije vremena.

U trenutku kada je došao u Kuću utočišta, dnevni centar Depaul Hrvatske, spavao je više od mjesec dana ispod vanjskog stubišta. U toliko malenom prostoru da kada je donio madrac da uvečer na njega legne, u nju je stao samo madrac i ništa drugo. I to na način da, da su tamo kojim slučajem i bila vrata – ne bi ih mogao zatvoriti. Stoga je imao samo neku dasku koja ga je tek do polovice štitila od studeni. I ljudi.

U Kuću utočišta doveo ga je jedan mladić u rujnu, tek njegov poznanik, ali osjetljiv na čovjekovu napuštenost i voljan pomoći, a poznavao je djelovanje Depaul Hrvatske i povremeno ondje volontirao. Ivan je ustrajno dolazio i polako se integrirao u redovitost djelovanja Kuće utočišta. Našim zalaganjem, uskoro je ostvario neka socijalna prava.

U mjesecu studenom otvorila se prilika njegova sudjelovanja u Vrtu beskućnika Depaul Hrvatske (Be-vrt), projektu koji radnom terapijom u vrtu nastoji integrirati pripadnike marginaliziranih skupina nazad u društvo.

Ivan se već samim svojim zalaganjem u Kući utočišta pokazao kao sjajan kandidat za sudjelovanje u Be-vrtu; uvijek je od pomoći svima i pri ruci. Katarina, voditeljica Be-vrta, sjeća se tih prvih susreta s njim: “Moj prvi samostalan odlazak na vrt bio je upravo s njim. Na vrtu smo imali sjajnih dogodovština; od neuspjelog pokušaja dizanja povišene gredice od starog ormara koji je na toj prostranoj zemlji u tom trenutku onako usamljen izgledao gotovo bizarno do bježanja od susjedovog psa, neprilagođenog nekog mješanca koji nas je putem do izlaza potezao za nogavice. Uskoro nam se na vrtu priključilo još nekoliko ljudi te smo zajedničkim snagama počeli stvarati ono za što ni sami nismo znali da imamo snage; danas već reprezentativan, uređeni komad prostora, ali onda… Studeni mjesec pa prosinac koji je slijedio nosio je obilje kiše i jednako toliko hladnoće no mi smo ipak nekako uspijevali zacrtano privoditi kraju. (U tim zimskim mjesecima, važno je spomenuti, Ivana su kao gosta, na stan, primili prijatelji Depaul Hrvatske.) Ivan se na vrtu isticao svojim zalaganjem i marljivošću te je uskoro (između ostalih) upisao i uspješno priveo kraju jednu edukaciju koja mu je pomogla u njegovoj profesionalnoj orijentaciji i otkrivanju skrivenih osobnih vještina, a koju smo i organizirali za naše ljude s tom namjenom. Na vrtu se uz pomoć i jednog vrijednog volontera (pomogavši mu u betonaži odnosno betoniravši prvi put) i nekako pronašao u onome što se kasnije njemu pokazalo kao dobra odluka – posao građevinarca.”

Gorući problem svakako jest da posla – i nema previše. Besperspektivnost mladih ljudi često se ogleda upravo u tome. Teško se motivirati, a pronaći dovoljno jake razloge za nadu kada kola krenu totalno nizbrdo još je i teže. Također, Rijeka je malena sredina, a okolina je sklona osudi i predrasudama. Na svu sreću, Ivan je imao potporu okoline, svojih prijatelja i djevojke te na kraju krajeva i nas, zaposlenika Depaul Hrvatske. Zajedno s njim tražili smo posao. Zvao je, probao, često puta bio je odbijen. Na kraju ga je, slučajno preko nekog oglasa i pronašao! Taj posao je – po njegovim izjavama danas – za njega posao iz snova. Uskoro je s probnog roka primljen za stalno te je s prvom plaćom uspio (unatoč nemogućim pravilima o najmu i davanju dvije stanarine unaprijed) iznajmiti stan za sebe i djevojku i maknuti se s ulice.

Danas, on je sretan i zaposlen, radi posao koji voli. Radna okolina mu je ugodna, živi u stanu kojeg je sam odabrao. Zadovoljan je. Toplo mu je i udobno. Tek ponekad svrati do nas no tako je i bolje, nek gazi gaz života punom dubinom i živi mladost dostojnu života, života u kojeg je tek zapravo zakoračio.

Vizija Depaul Hrvatske je budućnost u kojoj svatko ima dom. To činimo i ranom intervencijom, preveniranjem dugotrajnog beskućništva.

Donate
Tweet
Share
Share