Bornu smo prvi puta sreli prije pet godina, tijekom redovitog vanjskog rada – večernjeg obilaska grada. Pronašli smo ga polugolog, zapuštenog, gladnog i osamljenog, u malom prostoru blizu željezničkog kolodvora, gdje je potražio zaklon i krov nad glavom. Sjećamo se njegovih toplih očiju i plahog pogleda koji je provirivao iz mraka, iza rešetaka. Redovito smo ga tjedno posjećivali: nosili mu obroke, odjeću i higijenske potrepštine. Otežano je komunicirao, koristeći kratke i oskudne rečenice jer je bio usamljen, povučen i nije imao kontakata s okolinom i drugim ljudima. Težina života i samoća usmjerila ga je alkoholu: postao je ovisnik. Započeli smo hoditi s njime – pratiti njegove životne korake prema sigurnosti da u svojim potrebama i brigama više nikada neće biti sam i ostavljen. Tako – mjesecima i godinama!
Strpljenjem i neodustajanjem od osobe izgradili smo međusobno povjerenje i Borna je dvije godine nakon našeg prvog susreta došao u Kuću utočišta. Otada boravi s nama svakodnevno i uključuje se u različite aktivnosti. Reducirao je unos alkohola, poboljšao komunikacijske vještine i pronašao prijatelje. Pomogli smo mu ostvariti sva socijalna prava, zdravstveno osiguranje i pronaći liječnicu. Nakon poboljšanog tjelesnog zdravlja, Borna se i radno aktivirao u Be-vrtu i dobio priliku povremeno samostalno zarađivati preko programa društvenog poduzetništva „Ruka koja se daje“. Onoliko koliko mu krhko zdravlje dopusti. Uspostavili smo i kontakt s njegovim sestrama i pratili ga pri susretu s jednom od njih. Redovito nedjeljom sudjeluje u katehezama za odrasle i dijeli s nama iskustva vjere, nade i ljubavi.
Iako je još uvijek beskućnik, Borni se život uvelike promijenio i za njega mi još sanjamo budućnost u kojoj će imati dom.
