Što će se za beskućnike promijeniti ako grupa građana iz solidarnosti provede jednu noć spavajući na otvorenom? Uistinu, ne baš mnogo toga. Ali iako ne postoje kriva pitanja, ovdje je riječ o promjeni jedne perspektive.
„Možda je to ipak bila nepromišljena odluka…“ Zadnja dva dana sam razmišljala o tome što točno znači provesti jednu hladnu jesensku noć u hali riječkog Exportdrva. Zašto bi itko normalan na to pristao? Eto, ja jesam, a kako sam htjela biti dosljedna svojoj riječi, objasnila sam si to ovako: ne znam kako će to izgledati i možda zbilja nije pametno, ali jednu noć mogu probati i saznati za ubuduće. Sve ostalo što je uslijedilo bila su pitanja, a ona su mi ovdje jedno neprocjenjivo iskustvo.
Krenimo od najosnovnijeg. Što točno znači biti beskućnik? Očito, to je osoba bez stalnog boravišta, najčešće bez krova nad glavom. Ali što to točno podrazumijeva? Te sam subote znala da ću noć provesti na otvorenom i dobrovoljno sam to odlučila. Znala sam da ću imati vojnički krevet tako da neću biti na podu i da ću imati vreću za spavanje. Znala sam da se trebam dobro obući pa sam tako stavila skijaško pod odijelo, potkošulju, najdeblju majicu, duple čarape i skafander. U mali ruksak sam ubacila bočicu vode, rukavice, dokumente i novčanik. Hoću li taj mini ruksak staviti sa sobom u vreću ili ne? Gdje ću staviti mobitel? Hoću li spavati u skafanderu ili ću ga skinuti pa se prekriti njime po potrebi? Hoću li izuti cipele? Što ako ih izujem pa ih, unatoč tome što će netko dežurati, ujutro više ne bude bilo? Note to myself – odi u wc ranije jer ne znaš gdje ćeš kasnije moći. Na putu do hale, jedan me je auto zalio vodom i još nije bilo kasno da se vratim doma, osušim kosu i ponovno krenem. Ali, kako sam tu jednu noć odlučila biti doslovno beskućnik, a slučaj je htio da u ruksaku nisam imala sušilo za kosu, javni wc u ZTC-u je poslužio da se usput osušim. Sušilo za kosu nikad nisam smatrala pretjerano važnim da ga stavim u ruksak s najpotrebnijim stvarima, a mislim da ga ni pravi beskućnici ne vuku svuda na leđima. A i da vuku, gdje bi ga uključili?
Nadalje, što ako se prehladim? Kako sam nedavno tek krenula raditi, to me je najviše i brinulo jer mi bolovanje zbilja ne bi koristilo. Ali znala sam kako ćemo u slučaju kiše noć ćemo provesti natkriveni i nekako sam se veselila tom krovu. Kada smo pokušavali zaspati ušuškani u svoje vreće i jakne, u neposrednoj blizini jednog drugačijeg adventa na Korzu čiji su zvukovi jasno dopirali do nas, razmišljala sam o domu. Imam krov nad glavom, grijanje, obitelj i mnogo dragih ljudi, osobu s kojom želim ostariti, zdrava sam,… Što mi točno nedostaje i koliko mi je točno potrebno? Ne znam koliko sam spavala te noći jer se jasno sjećam i pljuska, i olujnih udara bure, i vlaka, i osjećaja veličine tog prostora u kojem spavam, a koji nije moja kuća. I mada je ovaj događaj na prvi pogled izgledao kao kampiranje par nadobudnih građana, on je bio kampiranje sa zaključkom.
Mi smo se u nedjelju probudili uz kavu i kroasane sa zvukovima Dalmatina. Vraćamo se u svoje grijane stanove i nastavljamo sa radnim tjednom te se sutradan ne moramo pripremiti za noć pod zvijezdama. Čovjek koji je spavao doslovno krevet pored mene to ne može, isto kao i brojni naši sugrađani koje najčešće ni ne vidimo. Mi znamo da su tu negdje i da je po statistici 20 % stanovništva Hrvatske u riziku od siromaštva, ali se opet dan za danom ponovno budimo i stvari koje imamo uzimamo zdravo za gotovo. Nije važan razlog zašto je netko na ulici niti ga trebamo tražiti, iako nam je često taj i taj razlog glavna izlika za našu pasivnost. „Sam si je kriv.“ Možda. A koliko smo mi svjesni svih privilegija koje imamo i čime smo ih točno zaslužili? Zbilja imamo mnogo toga na čemu možemo biti zahvalni, ali ako se ta rečenica već izlizala, evo izazova kojeg svi možemo napraviti sami ili ovako barem jednom godišnje: probajmo biti beskućnik na samo jednu noć. Vjerujem kako nitko neće ni pomisliti na zvjezdano nebo, ali sigurno ćemo dobiti mnogo više.
Dora Škarica
